Djela 4 — Biblija Šarić

Petar i Ivan pred Velikim vijećem

¹Dok su oni govorili narodu, pristupiše svećenici, zapovjednik Hrama i saduceji. ²Bili su ogorčeni što ovi uče narod i navješćuju u Isusu uskrsnuće od mrtvih. ³Dadoše ih uhititi i staviti u zatvor do jutra, jer je već bila večer. ⁴Mnogi od onih koji su slušali propovijed, povjerovali su; a broj muškaraca narastao je na oko pet tisuća. ⁵A kad bi ujutro, skupiše se njihovi glavari, starješine i pismoznanci u Jeruzalemu ⁶i Ana, veliki svećenik, i Kajfa, i Ivan i Aleksandar, i koliko god ih je bilo od roda velikih svećenika. ⁷Postaviše ih na sredinu i upitaše ih: »Kakvom punomoći ili u čije ime vi ovo učiniste?« ⁸Tada im Petar, napunivši se Duha Svetoga, reče: »Glavari narodni i starješine! ⁹Ako se danas protiv nas provodi istraga za dobro djelo koje učinismo bolesnu čovjeku te on ozdravi, ¹⁰neka je na znanje svima vama i svemu Izraelovu narodu: U ime Isusa Krista Nazarećanina, kojega vi razapeste, a Bog ga uskrisi od mrtvih, po njemu stoji ovaj pred vama zdrav. ¹¹Ovo je kamen koji vi graditelji odbaciste, a koji postade kamen ugaoni. ¹²I nema ni u jednom drugom spasenja; jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima u kojem se trebamo spasiti.« ¹³Kad vidješe smionost Petra i Ivana te razabraše da su ljudi neuki i neupućeni, divili su se, a znali su da su bili s Isusom. ¹⁴Budući da vidješe i iscijeljenoga čovjeka gdje stoji s njima, nisu mogli ništa odvratiti. ¹⁵Onda im zapovjediše da izađu iz Vijeća i stadoše međusobno raspravljati. ¹⁶Govorili su: »Što da učinimo ovim ljudima? Jer da su očito čudo učinili, poznato je svim žiteljima Jeruzalema, i ne možemo tajiti. ¹⁷Ali da se dalje ne raširi po narodu, oštro im zaprijetimo neka više ne spominju to ime nikome!« ¹⁸Dozvaše ih i zapovjediše im da ništa ne govore niti uče u Isusovo ime. ¹⁹Petar i Ivan im odvratiše: »Je li pravo pred Bogom da više slušamo vas, negoli Boga? Sudite! ²⁰Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.« ²¹A oni im zaprijetiše i ne našavši ništa kako bi ih kaznili, pustiše ih zbog naroda, jer su svi slavili Boga zbog onog što se dogodilo. ²²Jer onome čovjeku koji je tako čudesno ozdravio bilo je više od četrdeset godina.

Molitva zajednice za progonjene vjerovjesnike

²³Kad su Petar i Ivan bili otpušteni, dođoše k svojima i izvijestiše ih što su im sve rekli svećenički glavari i starješine. ²⁴A oni, kad čuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: »Gospodine, Stvoritelju neba i zemlje, mora i svega što je u njima! ²⁵Ti si Duhom Svetim na usta našega oca Davida, svojega sluge, rekao: Zašto se bune pogani, i narodi snuju isprazne snove? ²⁶Dižu se zemaljski kraljevi i skupljaju se knezovi protiv Gospodina i njegova Pomazanika. ²⁷Jer se zaista ujediniše u ovome gradu Herod i Poncije Pilat s poganima i s Izraelovim plemenima protiv tvojega svetog Sluge Isusa, tvojeg pomazanika. ²⁸Oni izvršiše ono što su unaprijed odredile tvoja ruka i tvoj naum. ²⁹I sad, Gospodine, pogledaj njihove prijetnje i daj svojim slugama da govore sa svom smjelošću tvoju riječ! ³⁰Pružaj svoju ruku da se po imenu tvojega svetoga Sluge Isusa događaju iscjeljenja, znaci i čudesa!« ³¹Poslije te molitve potrese se mjesto na kojem su bili sabrani. Svi se napuniše Duha Svetoga, i navješćivali su Božju riječ sa smjelošću.

Zajedništvo vjernika

³²A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko. ³³Apostoli su s velikom silom svjedočili uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila na svima njima. ³⁴Jer nijedan među njima nije bio u oskudici. Tko je posjedovao njive ili kuće, prodavao bi ih i donosio novce koje su za to dobivali. ³⁵I stavljali su pred noge apostolima. A davalo se svakome koliko je tko trebao. ³⁶Tako je levit Josip iz Cipra, kojega su apostoli nazvali Barnaba, što znači »sin utjehe«, ³⁷imao njivu, prodao je i donio novce i stavio ih apostolima pred noge.