Proročanstvo protiv Tira

¹U jedanaestoj godini, u jedanaestom mjesecu, prvoga dan toga mjeseca dođe mi Gospodnja riječ ovako: ²»Sine čovječji, budući da Tir kliče nad Jeruzalemom: Ha! Vrata su narodima razbijena! Meni su se otvorila. Ja ću se napuniti. Jer su ona opustjela, ³ovako veli svemogući Gospodin: Evo, Tire, ja koračam protiv tebe, vodim protiv tebe mnoge narode, kao što more dovalja svoje valove. ⁴Oni će razoriti zidove Tira. Njegove će kule raskopati. Ja ću s njega isprati zemlju i učinit ću od njega goli kamen. ⁵Suho mjesto za mreže bit će usred mora. Jer ja sam to rekao, veli svemogući Gospodin. Narodima će postati grabež. ⁶Njegovi gradovi, što su na kopnu, bit će uništeni mačem i spoznat će da sam ja Gospodin. ⁷Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću dovesti sa sjevera Nabukodonozora, babilonskog kralja, kralja nad kraljevima, s konjima i s kolima i s konjanicima, i s velikim mnoštvom narodâ. ⁸Tvoje gradove na kopnu on će uništiti mačem. Podignut će protiv tebe opsadne kule, iskopat će protiv tebe opkope i postavit će protiv tebe štitove. ⁹Namjestit će zidodere protiv tvojih zidova i razvalit će tvoje kule svojim željeznim kukama. ¹⁰Od mnoštva njegovih konja pokrit će te prah. Od štropota konjanikâ, kotača i kola zatrest će se tvoji zidovi, kad uđe na tvoja vrata kao što se ulazi u osvojeni grad. ¹¹Kopitima svojih konja izgazit će sve tvoje ulice, poubijat će tvoj narod mačem, i tvoji ponositi idolski stupovi popadat će na zemlju. ¹²Poplijenit će tvoje bogatstvo, uzet će sa sobom kao plijen tvoja trgovačka dobra, razvalit će tvoje zidove i sjajne će tvoje palače razoriti. Građevno tvoje kamenje, tvoje drvo i ruševine pobacat će u vodu. ¹³Tada ću ja učiniti kraj glasu tvojih pjesama, i zvuk tvojih harfa ne će se više čuti. ¹⁴Učinit ću od tebe gol kamen; bit ćeš suho mjesto za ribarske mreže. Nikad više ne ćeš biti sazidan, jer ja sam to rekao, veli svemogući Gospodin. ¹⁵Ovako veli svemogući Gospodin o Tiru: Zar ne, od štropota tvojega pada, od jecanja ranjenika, od ubijanja mačem drmaju se u tebi otoci. ¹⁶Sa svojih prijestolja silaze svi knezovi mora, skidaju sa sebe plašteve, svlače sa sebe vezene haljine. U tugu se oblače, sjede na zemlji, dršću neprestano i zgražaju se zbog tebe. ¹⁷Započinju tužaljku za tobom i govore o tebi: Kako si propao, nestao s mora, slavni grade, koji si bio moćan na moru sa svojim stanovnicima, koji si strah zadavao svima svojim primorcima! ¹⁸Sada dršću otoci na dan tvoga pada. Smeteni su otoci po moru zbog tvojega završetka. ¹⁹Jer ovako veli svemogući Gospodin: Učinit ću te pustim gradom, kao što su gradovi u kojima se više ne stanuje, kad pustim na te valove da te pokriju velike vode. ²⁰Svalit ću te k onima koji su već sišli u jamu, k narodu prošlosti. U zemlji svijeta mrtvih pripravit ću ti mjesto koje je slično vječnim ruševinama, k onima koji su sišli u jamu. Tako više ne ćeš biti nastanjena, ne ćeš postojati u zemlji živih. ²¹Predat ću te strahovitoj propasti. Ne ćeš više biti; tražit će te i ne će te više naći dovijeka, govori svemogući Gospodin.«