¹Ah, da razdereš nebo i siđeš dolje, da bi zadrhtale gore pred tobom – kao što oganj upali granje, i učini da uzavre voda – da se oglasi tvoje ime tvojim protivnicima, da pred tobom zadršću narodi, ²dok činiš strahovita djela, koja nismo nikada očekivali! O, da siđeš dolje, da zadrhtaju gore pred tobom! ³Od davnina nije se čulo niti doznalo, nije oko vidjelo da je koji bog osim tebe tako činio za one koji ga čekaju. ⁴Ti se zauzimaš za onoga koji s radošću čini pravdu, za one koji se spominju tebe na tvojim putovima. Ali, ah, ti si se gnjevio, a mi smo griješili dalje svojom nevjernošću i svojim otpadom. ⁵Tako smo mi svekoliki postali kao nečist čovjek, i sva naša pravda kao okaljana haljina; mi svi venemo kao lišće. Naše opačine odnijele su nas kao vjetar. ⁶Nitko nije zazivao tvoje ime, nitko nije ustao da se tebe drži. Jer si bio sakrio svoje lice od nas i pustio si nas da dršćemo pod pritiskom svojih opačina. ⁷Ali sada, Gospodine, ti si naš otac. Mi smo glina, ti si naš tvorac, i mi smo svi djelo tvojih ruku. ⁸Ne gnjevi se veoma, Gospodine, i ne spominji se dovijeka krivnje! Eto, ipak pogledaj! Mi smo svi tvoj narod. ⁹Sveti tvoji gradovi postali su pustinja. Sion je postao pustinja, Jeruzalem pustoš. ¹⁰Sveta, sjajna naša kuća, gdje su te slavili naši oci, izgorjela je ognjem. Sve su naše dragocjenosti uništene. ¹¹Možeš li se pritom još suzdržati, Gospodine? Zar ćeš šutjeti i najdublje nas poniziti?