Jobov govor: On hoće da ga Bog proglasi nedužnim

¹Nato odvrati Job: ²Tako je i danas moja tužba kao prkos: teško tišti njegova ruka moje uzdisanje. ³O, kad bih znao gdje bih ga našao, da stupim pred njegov sud! ⁴Iznio bih pred njega svoju stvar, puna dokaza bila bi mi usta. ⁵Želio bih znati riječi što bi mi ih odgovorio; htio bih saznati što bi mi rekao. ⁶Bi li se u velikoj svojoj moći prepirao sa mnom? Ne, on bi pripazio na me. ⁷Tamo bi se pravednik mogao prepirati s njim, pred svojim sucem oslobodio bih se zauvijek. ⁸Ali pođem li prema istoku, nema ga tamo; pođem li prema zapadu, ne vidim ga. ⁹Radi li na sjeveru, ne nalazim ga; okrene li prema jugu, ne mogu ga opaziti. ¹⁰Ali on zna moj put; kad bi me prokušao, izišao bih kao zlato. ¹¹Koraka se njegova držala čvrsto moja noga; puta sam se njegova držao i nisam skrenuo nikada. ¹²Od zapovijedi njegovih usta nisam odstupao nikada; riječi njegovih usta čuvao sam u grudima. ¹³Uvijek je sebi jednak, tko će ga odvratiti: što njegova duša zaželi, ono učini. ¹⁴On će dovršiti i moju sudbinu, i toga još u njega ima mnogo. ¹⁵Zato se prestrašim pred njegovim licem; i kad pomislim na to, strah me od njega. ¹⁶Bog je moje srce učinio plašljivim; Svemogući me je u strah utjerao. ¹⁷Zbog tmine ne osjećam se uništen, niti zato što je mrak obavio moje lice.