Božja moć i veličina u prirodi

¹Srce moje dršće od toga; glasno kuca na svojemu mjestu. ²Slušaj! Slušaj kako tutnji njegov grom! Kako se ori iz njegovih usta! ³Pušta da sijeva pod čitavim nebom njegova munja do nakraj zemlje. ⁴Za njom riče grom, glasno se ori njegov jaki glas; on ga ne prigušuje; čuje se njegov zov. ⁵Silan je Bog u buri; čini velike stvari; mi to ne shvaćamo. ⁶Tada govori snijegu: »Padaj na zemlju!« Tako i daždu i njegovim silnim prolomima oblaka. ⁷Tako prisili ruku svih ljudi na počinak, da svi ljudi upoznaju njegovo djelovanje. ⁸Tada se zvijer uvlači u svoju jamu i liježe u svojim pećinama. ⁹Tada se prolomi bura iz svojega mjesta, i sa sjevera dođe studen. ¹⁰Od daha Božjega topi se led, široke rijeke otiskuju se u dolinu. ¹¹Ali već svjetlost potjera oblake, i sjajno svjetlo prodre kroz oblake. ¹²I on opet hoda uokolo, sad ovamo-sad onamo, po svojoj odluci, da oni izvrše sve što im nalaže na zemlji, ¹³kad ih šalje bilo na kaznu za njegovu zemlju, bilo na dobročinstvo. ¹⁴Čuj to, Jobe, stani, promatraj sjajna djela Božja! ¹⁵Znaš li kako to Bog uredi da u oblacima zasja svjetlost munja? ¹⁶Razumiješ li kako vise oblaci, čudesna djela Sveznajućega? ¹⁷Ti, kome su haljine odveć tople kad zemlja sjedi pod južnim vjetrom, ¹⁸možeš li razapeti nebo kao on, tvrdo kao saliveno ogledalo? ¹⁹Daj nauči nas kako da mu zapovijedamo! Mi smo nemoćni pred mrakom. ²⁰Hoće li on biti potjeran na moju zapovijed? Zapovjedi li čovjek kada iščezne?! ²¹A sada – ne vidi se sunčana svjetlost kad sja nad oblacima; tad samo iskoči vjetar i pomete ih: ²²i zlatna svjetlost zasja od sjevera! Slava pripada strahovitomu Bogu, ²³Svemogućemu, kojega nikada ne shvatismo; velik je u moći i u pravu! Nikada se ne savije u pravednom sudu! ²⁴Zato ga se moraju bojati ljudi! Na sve sveznalice on ne gleda!