Job opisuje nevolju svojega života

¹Nije li u mučnom radu čovjek na zemlji? Nije li život njegov sudbina nadničara? ²Jednak robu što uzdiše za sjenom; jednak najamniku što još čeka plaću? ³Tako mi postadoše baštinom mjeseci puni jada; moj su dio bile noći nevolje. ⁴Kad legnem na počinak, mislim kad ću ustati? Kad će proći noć? I prevrćem se bez pokoja dok ne osvane jutro. ⁵Tijelo je moje odjeveno u trulež, koža je moja slična zemljanoj kori; još malo i raspuknut će se. ⁶Moji dani proletješe brže od čunka, prođoše bez nadanja. ⁷Spomeni se da je moj život samo dah, da se moje oko ne će više obradovati dobru! ⁸Tko me sada još gleda, ne će me doskora više vidjeti; tvoj pogled, kada me potraži, ne će me više naći. ⁹Kao što se oblak razilazi i nestaje, tako tko siđe u grob, ne će se više nikada vratiti. ¹⁰Nikada se više ne će vratiti svojoj kući, i njegov ga stan nikada više ne će vidjeti. ¹¹Zato ja ne ću braniti svojim ustima, govorit ću u tuzi duha, naricat ću u jadu svoje duše. ¹²Jesam li more ili morska neman pa me tjeraš da budem budan? ¹³Kada pomislim: utješit će me moja postelja, moje počivalište pomoći će mi da podnosim svoju nevolju, ¹⁴tada me pohodiš strašnim snovima i prepadaš me utvarama, ¹⁵da bih prije odabrao biti udavljen, i smrt bih prije volio vidjeti, nego te svoje kosti. ¹⁶Dojadilo mi je; ne ću vječno živjeti; prođi me se; jer su dani moji samo dah. ¹⁷Što je čovjek da ga tako cijeniš i da mu upravljaš svoj pogled? ¹⁸Da ga pohađaš svako jutro i kušaš svaki čas? ¹⁹Kad ćeš se već odvratiti od mene i pustiti me da progutam svoju pljuvačku? ²⁰Pa i kad bih sagriješio, što bih time nanio tebi, čuvaru ljudskih srdaca? Zašto me stavljaš sebi za biljeg? Zato da ti ja služim kao nišan? ²¹Zar mi ne možeš oprostiti moj prijestup i otpustiti moju krivnju? Jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, ne će me više biti.