Job pokazuje Božju svemogućnost

¹Nato odvrati Job: ²Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti pravedan pred Bogom?! ³Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti ni tisuće na jedno. ⁴Mudar je srcem i silan snagom. Tko se njemu opro i bio sretan? ⁵On premješta gore: one to ni ne opaze; prevrće ih u svom gnjevu. ⁶On pokreće zemlju s njezina mjesta da joj se svi temelji drmaju. ⁷On zapovjedi suncu: ono ne izlazi; on stavlja svoj pečat na zvijezde; ⁸on sam razapinje nebo i korača po morskim valovima; ⁹on je stvorio zvijezde: medvjeda, štape, vlašiće i zvijezde juga; ¹⁰on čini djela velika i nedokučiva, i divna, kojima nema broja. ¹¹Ide li pokraj mene, ja to ne opazim; prođe li mimo mene, ja to ne primijetim. ¹²Ugrabi li, tko će mu to zabraniti? Tko će mu reći: Što to radiš? ¹³Nitko ne može Božju srdžbu odagnati; pod njim se zgrbe Rahabovi pomoćnici. ¹⁴Pa kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega? ¹⁵Da sam i pravedan, ne bih mu ipak mogao ništa odvratiti; trebam se moliti svojemu sucu, ¹⁶zovnuti ga da mi se odazove. Još ne mogu vjerovati da je čuo moj glas. ¹⁷U vihoru me napao i zadao mi mnoge rane ni zbog čega. ¹⁸Nije mi dao da odahnem jer me je zasitio gorčinama. ¹⁹Pita li se za jakost, on je najjači; pita li se za pravdu, tko će mi svjedočiti? ²⁰Da se opravdavam, osudit će me moja usta; da sam nedužan, pokazat će da sam kriv. ²¹Ako sam nedužan, ne ću znati za to, omrznuo mi je život. ²²Svejedno, zato kažem slobodno: pravoga i krivoga on potire. ²³Kada on iznenada usmrti bičem, tada se nasmije očajanju nedužnih. ²⁴Zemlja se dala u ruke zlikovcu; njezinim gospodarima zatvara rukom oči; ako ne on, tko onda?! ²⁵Brže od teklića hrle moji dani; bježe, a ne vide sreće. ²⁶Otiskuju se kao brze lađe, kao orao kad pada na plijen. ²⁷Reknem li: Zaboravit ću svoj jad, promijenit ću svoj izgled i biti vedar, ²⁸uhvati me opet moja muka; znam da me ne ćeš opravdati. ²⁹Moram napokon biti kriv, zašto bih se mučio uzalud? ³⁰I da se operem snijegom i da ruke oribam lužinom, ³¹ti bi me ipak zamočio u jamu, te bi mi se gadila sama moja haljina. ³²Jer on nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud. ³³O, kad bi bio koji sudac među nama koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu, ³⁴koji bi odmaknuo od mene njegov prut, da me više ne plaši strah od njega! ³⁵Tada bih govorio i ne bih ga se bojao; a ovako ne znam sobom vladati.