Pad Babilona
1Poslije toga vidjeh drugoga anđela gdje silazi s neba. On je imao veliku vlast, i zemlja bijaše osvijetljena od njegove slave. 2I povika jakim glasom: »Pade, pade veliki Babilon, i postade prebivalište đavlima, i tamnica svakom nečistom duhu, i tamnica svakoj nečistoj i mrskoj ptici;
3jer žestokim vinom svoje bludnosti napoji sve narode; i kraljevi zemlje s njom su bludno griješili, i trgovci zemlje obogatili su se od njezine silne raskoši.«
4I začuh drugi glas s neba koji je govorio: »Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete dionici njezinih grijeha, i da ne primite od njezinih zala!
5Jer njezini grijesi dopriješe sve do neba, i Bog se sjeti njezinih nepravda.
6Platite joj kao što i ona plati, i podajte joj dvostruko po njezinim djelima; u čašu u koju je lijevala ulijte joj dvostruko!
7Koliko se nadimala i naslađivala, toliko joj podajte muke i tuge, jer govori u svomu srcu: Sjedim kao kraljica, i nisam udovica, i tuge ne ću vidjeti.
8Zato će u jedan dan doći njezina zla: smrt, i tuga, i glad, i bit će spaljena ognjem, jer je jak Gospodin Bog koji joj sudi.«
9Tada će plakati i tugovati za njom kraljevi zemlje koji su s njom bludničili i raskošno živjeli, kad vide dim njezina požara. 10Izdaleka će stajati od straha pred njezinim mukama i govorit će: »Jao, jao, veliki grade Babilone, jaki grade, kako u jedan čas dođe tvoja osuda!«
11I trgovci zemlje plakat će i jadikovati nad njom, što njihovih tovara nitko više ne kupuje: 12tovara zlata i srebra, dragoga kamenja i bisera, beza i grimiza, svile i skrleta, svakog mirisnog drveta i svakojakih posuda od slonove kosti, svakojakih posuda od najdragocjenijeg drveta i mjedi, i željeza, i mramora; 13i cimeta, i balzama, i mirisa, i pomasti, i tamjana, i vina, i ulja, i bijela brašna, i pšenice, goveda, i ovaca, i konja, i kola, i robova i zarobljenika.
14I voće za kojim je žudjela tvoja duša, ode daleko od tebe, i sve dragocjeno i sjajno propade ti i više ga ne ćeš naći.
15Trgovci tih stvari, koji se od njih obogatiše, stajat će izdaleka od straha pred njezinom mukom, plačući i tugujući:
16»Jao, jao, grade veliki, odjeveni u bez i grimiz, i skrlet, i nakićeni zlatom i dragim kamenjem i biserom;
17jer u jedan čas propade toliko bogatstvo.« Svi kormilari, i svi koji putuju bilo kamo, i mornari, i koji god rade na moru, stadoše izdaleka. 18I vikahu vidjevši dim njezina požara: »Tko je bio kao ovaj veliki grad?«
19I posuše prahom svoje glave, i vikahu plačući i tugujući: »Jao, jao onaj veliki grad od kojega se obogatiše svi koji su imali brodove na moru opustošen je u jedan čas!
20Veselite se nad njim, nebo i sveti, i apostoli, i proroci, jer Bog nad njim provede sud u prilog vama.«
21Jedan jaki anđeo uze kamen, koji je bio velik kao mlinski kamen, i baci ga u more govoreći: »Takvom će silom biti srušen Babilon, onaj veliki grad, i ne će se više dići.
22Glas citaraša i pjevača, i svirača, i trubača ne će se više čuti u tebi. Nikakav umjetnik ni od koje umjetnosti ne će se više naći u tebi. Glas mlina ne će se više čuti u tebi.
23Svjetlo svjetiljke ne će više svijetliti u tebi, i glas zaručnika i zaručnice ne će se više čuti u tebi, jer tvoji trgovci bijahu velikaši zemlje, jer tvojim čaranjem dadoše se zaludjeti svi narodi.
24I u njemu je nađena krv proroka i svetih, i sviju koji su pobijeni na zemlji.«
