Davidova posljednja volja i smrt

¹Kad se Davidu približilo vrijeme da umre, dade on svojemu sinu Salomonu ove upute: ²»Ja idem sada kamo ide sve što je zemaljsko. A ti budi jak i pokaži se kao čovjek! ³Drži zakon Gospodina, Boga svojega, idi njegovim putovima i obdržavaj njegove uredbe, zapovijedi, propise i upute, kako to stoji napisano u Mojsijevu zakonu, da imaš sreću u svemu što činiš i poduzimaš! ⁴Tada će dati Gospodin da se ispuni njegovo obećanje, što ga je dao meni kad je rekao: Ako tvoji sinovi budu pazili na svoje djelovanje i vjerno preda mnom hodili svim srcem i svom dušom, onda će uvijek jedan od tvojih sjediti na Izraelovu prijestolju. ⁵Zatim, znaš sam što mi je učinio Joab, Sarvijin sin: što je učinio s obojicom izraelovih vojskovođa: s Abnerom, sinom Nerovim, i s Amasom, sinom Jeterovim, kad ih je ubio i u miru počinio krvoprolića do kakvih dolazi u ratu, i krvlju što se smije proliti samo u ratu natopio pojas oko svojih bokova i obuću na svojim nogama. ⁶Radi dakle po svojoj mudrosti i nemoj dati da se njegova sijeda glava spusti s mirom u grob! ⁷A sinovima Barzilaja od Gileada iskazat ćeš ljubav: neka budu među onima koji jedu za tvojim stolom! Jer oni su došli meni isto tako ususret kad sam morao bježati pred tvojim bratom Abšalomom. ⁸Moraš još nešto obračunati i sa Šimejem, sinom Benjaminovca Gere iz Bahurima. On je na me izbacio najružnije psovke kad sam bježao u Mahanajim. Ali mi tad dođe ususret na Jordan, i ja mu se zakleh Gospodinom: Ne ću te ubiti mačem! ⁹Ali ga ti sad nemoj pustiti nekažnjena! Ti si mudar čovjek i znaš kako ćeš postupiti da njegovu krvavu sijedu glavu otpremiš u grob.« ¹⁰Potom počinu David kod svojih otaca i bi pokopan u Davidovu gradu. ¹¹Vladao je David nad Izraelom četrdeset godina. U Hebronu je vladao sedam godina, a u Jeruzalemu trideset i tri godine. ¹²I Salomon sjede na prijestolje svojega oca Davida, i njegova se vlast utvrđivala sve više i više.

Stroga Salomonova vladavina

¹³Adonija, Hagitin sin, pođe k Bat-Šebi, Salomonovoj majci. Kad ona upita: »Znači li dobro tvoj dolazak?«, on odgovori: »Dobro.« ¹⁴I nastavi: »Imam nešto govoriti s tobom.« Kad ona zapovjedi: »Govori!«, ¹⁵on reče: »Znaš sama da je kraljevstvo pripadalo meni, i da je sav Izrael očekivao da ću ja postati kralj. Ali izašlo je drukčije i kraljevstvo je pripalo mojemu bratu, jer ga je Gospodin njemu bio odredio. ¹⁶Sad ja tebe molim samo za jedno. Nemoj me odbiti!« Ona mu odvrati: »Govori!« ¹⁷On nastavi: »Govori kralju Salomonu, jer tebe on ne će odbiti, neka mi da za ženu Abišagu Šunamku!« ¹⁸A Bat-Šeba odvrati: »Dobro, ja ću govoriti kralju za te.« ¹⁹Nato Bat-Šeba pođe kralju Salomonu, kako bi mu govorila za Adoniju. Kralj ustade, pođe joj ususret, nakloni se pred njom i sjedne na svoje prijestolje. Za kraljicu majku dao je namjestiti stolicu, i ona zauzme mjesto njemu s desne strane. ²⁰Tada ona reče: »Imam malu molbu za tebe. Nemoj me odbiti!« Kralj joj odvrati: »Išti samo, draga majko, ne ću te odbiti.« ²¹Ona reče: »Neka se da Abišaga Šunamka tvojemu bratu Adoniji za ženu!« ²²A kralj Salomon odvrati svojoj majci: »Zašto išteš samo Abišagu Šunamku za Adoniju? Pa išti za nj odmah i kraljevstvo! Ta on je moj stariji brat, i na njegovoj strani stoje svećenik Ebjatar i Joab, sin Sarvijin.« ²³Nato se zakle kralj Salomon Gospodinom: »Neka me kazni Bog kako hoće ako molba koju izreče Adonija ne bude Adoniju stajala života! ²⁴I tako živ bio Gospodin koji me je postavio, posjeo na prijestolje mojega oca Davida i utemeljio mi kuću, kao što je obećao, Adonija će još danas poginuti!« ²⁵Potom zapovjedi kralj Salomon Benaji, Jojadinu sinu. On mu zada smrtni udarac. ²⁶Svećeniku Ebjataru kralj zapovjedi: »Idi u Anatot na svoj posjed! Premda si zaslužio smrt, neću te sad pogubiti, jer si ovamo nosio kovčeg svemogućega Gospodina pred mojim ocem Davidom i sve si podnosio što je morao trpjeti moj otac.« ²⁷Tako je Salomon svrgnuo Ebjatara pa više nije bio svećenik Gospodnji. Time se trebalo ispuniti proročanstvo Gospodnje, koje je bio izrekao u Šilu protiv Elijeve kuće. ²⁸Vijest o tome dođe i do Joaba. Kako se Joab bio priključio Adoniji, premda uz Abšaloma nije bio pristao, uteče Joab u Gospodnji šator i uhvati se za rogove žrtvenika. ²⁹Kad javiše kralju Salomonu: »Joab je utekao u Gospodnji šator i stoji na žrtveniku«, posla Salomon Benaju, sina Jojadina, i zapovjedi: »Idi i pogubi ga!« ³⁰Benaja ode u šator Gospodnji i reče mu: »Ovako glasi zapovijed kraljeva: Iziđi!« A on odgovori: »Ne ću, ovdje hoću umrijeti.« I Benaja javi kralju: »Tako mi je rekao Joab i tako mi je odgovorio.« ³¹Tada mu zapovjedi kralj: »Čini kako je rekao! Pogubi ga i pokopaj ga, da tako skineš s mene, i s kuće mojega oca krv koju je prolio Joab bez razloga! ³²Neka Gospodin pusti da njegova krv padne natrag na njegovu glavu, jer je mačem ubio dva čovjeka koji su bili pošteniji i bolji od njega, a da za to nije znao moj otac David: Abnera, sina Nerova, vojskovođu Izraelova, i Amasu, sina Jeterova, vojskovođu Judina. ³³Njihova krv neka dakle za sva vremena padne natrag na glavu Joabovu i na glavu njegova potomstva. A Davidu i njegovu potomstvu, njegovoj kući i prijestolju neka bude mir dovijeka od Gospodina!« ³⁴I ode Benaja, sin Jojadin, i zada mu smrtni udarac. Pokopan je bio na svom posjedu u pustinji. ³⁵Umjesto njega postavi kralj Benaju, Jojadina sina, na čelo vojske, a svećenika Sadoka postavi kralj na Ebjatarovo mjesto. ³⁶Nato dade kralj pozvati Šimeja i reče mu: »Sagradi sebi kuću u Jeruzalemu i stanuj tamo! Otamo ne smiješ odlaziti nikamo. ³⁷Čim iziđeš i prijeđeš potok Kidron – upamti dobro! – odmah ćeš poginuti. Tada će tvoja krv pasti na tvoju glavu.« ³⁸Šimej odvrati kralju: »Dobro, kako je moj gospodar i kralj zapovjedio, tako će činiti tvoj sluga.« Tako je živio Šimej dugo vremena u Jeruzalemu. ³⁹Ali poslije tri godine pobjegoše Šimeju dva roba k Akišu, sinu Maakinu, gatskomu kralju. Kad javiše Šimeju: »Tvoji su robovi u Gatu«, ⁴⁰ustade Šimej, osedla svoga magarca i ode u Gat k Akišu, da dovede svoje robove. Kad je bio otišao i svoje robove doveo iz Gata, ⁴¹javiše Salomonu da je Šimej bio otišao iz Jeruzalema u Gat i da se opet vratio. ⁴²Kralj dade dozvati Šimeja i reče mu: »Nisam li te dao zakleti Gospodinom i nisam li ti jasno rekao: Čim iziđeš i kamo god odeš – upamti dobro – odmah ćeš poginuti? Tada si mi rekao: Dobro, razumio sam. ⁴³Zašto se dakle nisi držao zakletve Gospodinom prisegnute i zapovijedi koju sam ti dao?« ⁴⁴Dalje reče kralj Šimeju: »Ti znaš sve zlo, ti se sjećaš onoga što si učinio mojemu ocu Davidu. Pa neka Gospodin da da tvoja zloća natrag padne na tvoju glavu! ⁴⁵A kralj Salomon neka je blagoslovljen i Davidovo prijestolje neka čvrsto stoji dovijeka!« ⁴⁶Nato zapovjedi kralj Benaji, Jojadinu sinu, da iziđe i zada mu smrtni udarac. Tako se utvrđivalo kraljevstvo u ruci Salomonovoj.