Tužaljka u bolesti
1Upravitelju pjevačkoga zbora. Za Jedutuna. Psalam. Davidov.
2Rekoh: »Čuvat ću svoje putove od grijehâ svojega jezika; zauzdavat ću svoja usta dok je preda mnom zlikovac!«
3I tako posve zamukoh, postadoh nijem; zašutjeh da ne sagriješim; ali uzalud, u meni je rasla bol.
4Goruće mi postade srce u grudima, na tu pomisao razgorio bi se oganj, tada progovorih svojim jezikom.
5Daj mi, Gospode, spoznati moju svrhu i koja je mjera mojih dana! Daj mi upoznati kako sam prolazan!
6Eto, pedljem si izmjerio dane moje i vrijeme je moje pred tobom kao ništa. Svaki čovjek koji postoji samo je dah.
7Čovjek prolazi kao sjena, ni za što se ne uzrujava; sabire, a ne zna kome će dopasti.
8A sada, Gospode, što iščekujem? Samo si ti moje ufanje!
9Izbavi me od svih mojih grijeha! Ne daj me podsmijehu bezumnika!
10Ušutio sam i ne otvaram svojih usta jer ti si to učinio.
11Odvrati od mene svoj bič jer iznemogoh pod silinom tvoje ruke!
12Ti popravljaš čovjeka kaznama za krivnje i kao moljac razdireš njegovo blago. Doista, svaki je čovjek samo dah!
13Čuj, Gospode, moju molitvu! Čuj moj vapaj! Ne zatvaraj se mojim suzama! Jer sam ja tuđinac u tebe, došljak kao svi moji oci.
14Odvrati svoj pogled od mene, da se radujem prije nego odem i više me ne bude!
