U očekivanju Tobijina povratka

¹Tobija je svakog dana računao koliko je njegovu sinu potrebno dana za putovanje pri odlasku i pri povratku. Kad su ti dani istekli, a sin se još nije vratio, ²razmišljao je: »Je li tamo zadržan? Možda je Gabael umro pa nema nikoga da mu vrati novce?« ³Tako se poče vrlo žalostiti. ⁴Njegova žena Ana počela je govoriti: »Moj je sin stradao i nije više među živima.« Počela je plakati i oplakivati svoga sina govoreći: ⁵»Jao, dijete moje, svjetlo očiju mojih, kamo sreće da ti nisam dopustila to putovanje!« ⁶Tobija joj govorio: »Šuti, sestro, i ne uznemiruj se! Naš je sin zdrav. Onaj čovjek s kojim je otišao posve je pouzdan i jedan je od naših sunarodnjaka. Uskoro će se on vratiti!« ⁷Ali ona je odgovarala: »Ti šuti i ne varaj me! Moj je sin poginuo.« Svaki bi dan istrčala i gledala na putu kojim je otišao njezin sin, jer nije imala povjerenja ni u koga. Kad bi sunce zašlo, vratila bi se u kuću, jaukala i plakala po cijelu noć ne stišćući oka. Kad se navršilo četrnaest dana svatovskog slavlja, koje je Raguel uz zakletvu odlučio prirediti svojoj kćeri Sari, pristupi mu Tobija govoreći: »Otpusti me, jer znam da moj otac i majka više ne vjeruju da će me ikada vidjeti živa. Stoga te molim, oče, da me otpustiš te mi ogomućiš da se vratim svome ocu. Već sam ti ispripovijedao u kakvom sam ga stanju ostavio.« ⁸Uto je Raguel govorio svome zetu: »Ostani, sinko, još ovdje sa mnom! Ja ću tvojemu ocu poslati glasnike da reknu kako ti je.« ⁹Ovaj odvrati: »Nikako! Molim te da me otpustiš kako bih pošao k svome ocu!« ¹⁰Raguel odmah predade Tobiji njegovu ženu Saru i polovicu svega svojega imanja, sluge i sluškinje, goveda i ovce, magarce i deve, odjeću, novac i posuđe. ¹¹Tako ih otpravi zdrave i vesele, zagrlivši Tobiju govoreći: »Neka te sreća prati, mladiću, i želim ti svako dobro! Neka svevišnji Gospodin štiti na putu tebe i tvoju ženu Saru! Neka moje oči vide vašu djecu prije nego umrem!« ¹²Svojoj kćeri Sari reče: »Pođi k svome svekru; odsad su ti oni roditelji kao da su te rodili. Pođi, kćeri moja, u miru i hoću da čujem o tebi samo dobre vijesti dokle god sam na životu.« Zatim se s njima oprostio šaljući ih na put. ¹³Edna je rekla Tobiji: »Sine i dragi rođače, neka te Gospodin dovede kući. Dok sam još živa, želim od tebe i moje kćeri Sare vidjeti djecu, prije nego umrem. Pred Gospodinom ti povjeravam svoju kćer kao živi poklad. Nemoj je žalostiti kroz sve dane vašega života. Putuj u miru, sine. Odsad sam ti majka, a Sara neka ti bude kao sestra. Neka nas sve sreća prati na jednak način kroz sve dane našega života!« Tada ih oboje zagrli i otpusti ih da odu sretni. ¹⁴Tobija je krenuo od Raguela sretan i radostan, zahvalivši Gospodinu neba i zemlje, koji je kralj svega, što ga je štitio na putovanju. Raguel mu reče: »Budi sretan poštujući svoje roditelje u sve dane svoga života!«