Prorokova utjeha Jeruzalemu

¹Skini sa sebe, Jeruzaleme, odjeću svoje žalosti i nevolje! Obuci sjajan ures, što ti ga daje Bog zauvijek! ²Ogrni se plaštem spasenja, od Boga! Stavi sebi na glavu sjajan vijenac Vječnoga! ³Jer cijeloj zemlji pod nebom pokazuje Bog tvoj sjaj. ⁴Bog ti daje zauvijek ime »Mir pravednosti« i »Sjaj straha Božjega«. ⁵Ustani, Jeruzaleme! Popni se na visinu i gledaj na istok! Gle, sabrana su tvoja djeca od sunčeva zapada do istoka na zapovijed Svetoga – raduju se što je Bog na njih pomislio. ⁶Otišli su pješke od tebe, tjerani od neprijateljâ, ali ih Bog vodi natrag k tebi, nošene kao na kraljevskim prijestoljima. ⁷Jer je Bog zapovjedio: raznijeti se moraju svaka visoka gora i vječni humovi, doline se moraju napuniti da bi zemlja bila ravna, da Izrael sigurno uđe pod Božjom slavom. ⁸I šume i svakojako mirisno drvo daju Izraelu sjenu na Božju zapovijed. ⁹Jer Bog sam prati Izraela. Pun je miline u svjetlu svoje slave, s milošću i s pravednošću koja je njegova.