¹A Elizej navijesti: »Čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin: Sutra će u ovo doba na vratima Samarije biti jedna mjerica bijeloga brašna za šekel, a dvije mjerice ječmenoga brašna za šekel.« ²Dvorski činovnik, na čiju se ruku kralj naslanjao, odgovori Božjemu čovjeku: »I kad bi Gospodin načinio okna na nebu, kako bi se moglo takvo što zbiti?« A onaj odvrati: »Vidjet ćeš svojim očima, ali ga ne ćeš jesti.« ³A bila su izvan gradskih vrata četiri gubava čovjeka. Oni rekoše jedan drugomu: »Što ćemo ovdje stajati dok ne umremo? ⁴Ako odemo u grad gdje je glad, umrijet ćemo tamo. A ostanemo li ovdje, umrijet ćemo ovdje. Zato hajdemo u tabor Aramejaca! Ako nas ostave na životu, ostat ćemo na životu; ako nas pogube, pa umrijet ćemo.« ⁵Oni se, dakle, u sumrak podigoše kako bi se zaputili u tabor Aramejaca. Dođoše do kraja aramejskoga tabora. Ali nigdje nije bilo nikoga. ⁶Gospodin je naime bio učinio da se u taboru Aramejaca čuje lupa kola i konja i buka velike vojske tako da su govorili jedan drugomu: »Sigurno je Izraelov kralj protiv nas unajmio hetitske i egipatske kraljeve da udare na nas.« ⁷Zato su se u sumrak bili podigli i pobjegli. Svoje šatore, svoje konje i magarce, sav tabor, kao što je bio, bili su ostavili i pobjegli, da spase svoj život. ⁸Kad su oni gubavci bili došli na drugi kraj tabora, uđoše u jedan šator, najedoše se i napiše se, uzeše sa sobom srebro, zlato i haljine i odoše da to sakriju. Onda se vratiše i uđoše u drugi šator. I taj oplijeniše i opet odoše. I plijen sakriju. ⁹Tada među sobom rekoše: »Ne smijemo tako činiti. Današnji je dan dan radosne vijesti. Ako šutimo i do sutra rano čekamo, bit ćemo krivi. Zato hajdemo to javiti u kraljevsku palaču!« ¹⁰Podigoše se dakle, dozvaše gradske vratare i kazaše im: »Dođosmo u tabor Aramejaca. Ali tamo nismo nikoga vidjeli ni čuli, samo povezani konji i magarci, i šatori, kako su bili prije.« ¹¹Gradski vratari to glasno iskazaše, i to se javi u kraljevsku palaču. ¹²Kralj se diže još u noći i reče svojim slugama: »Kazat ću vam što Aramejci hoće s nama: Oni znaju da gladujemo. Zato su ostavili tabor, da se sakriju u slobodnu polju, a misle: Kad iziđu iz grada, pohvatat ćemo ih žive i provalit ćemo u grad.« ¹³A jedan od njegovih slugu predloži: »Neka se ipak uzme pet konja od onih koji su još preostali – to je sve što je ostalo u svemu Izraelovu mnoštvu jer druge pojedoše – pa ih pošaljimo i izvidimo!« ¹⁴Uzeše dakle dvoja kola s konjima, i kralj ih posla za aramejskom vojskom i zapovjedi: »Idite, izvidite!« ¹⁵Oni odoše za njima do Jordana. Sav je put bio pokriven haljinama i oružjem što su ih Aramejci bili pobacali pri svojemu bijegu. Tada se poslanici vratiše i javiše kralju. ¹⁶I narod iziđe i oplijeni aramejski tabor. Jedna mjerica bijeloga brašna bila je za šekel i dvije mjerice ječmenoga brašna za šekel, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin. ¹⁷Kralj je bio postavio na vrata onoga dvorskog činovnika na čiju se je ruku naslanjao. Pritom ga je narod pregazio na vratima. On umre kao što je bio unaprijed kazao Božji čovjek kad je bio kralj došao k njemu. ¹⁸Kad naime Božji čovjek reče kralju: »Dvije mjerice ječmenoga brašna bit će sutra u ovo doba na vratima Samarije za šekel, a jedna mjerica bijeloga brašna također za šekel«, ¹⁹dvorski je činovnik bio odvratio Božjemu čovjeku: »I kad bi Gospodin načinio okna na nebu, kako bi se moglo takvo što dogoditi?« A onaj mu je bio odvratio: »Vidjet ćeš svojim očima, ali ga ne ćeš jesti.« ²⁰I tako se dogodi: narod ga pregazi na vratima, pa umre.