Mučeništvo sedmorice braće

¹I dogodi se da je bilo uhvaćeno sedam braće s njihovom majkom. Kralj ih htio bičevima i remenjem prisiliti na uzimanje svinjskoga mesa koje Zakon zabranjuje. ²Tada reče jedan od njih koji je vodio riječ za druge: »Što hoćeš od nas ispitati i doznati? Mi smo spremni radije umrijeti nego prestupiti zakone otaca.« ³Nato se razgnjevi kralj i zapovjedi da se usiju tave i kotlovi. ⁴Kad su se usijali, dade odmah onomu koji je progovorio u ime drugih odrezati jezik, oguliti mu kožu s glave te odsjeći mu ruke i noge, a druga su braća i majka morali to gledati. ⁵Sasvim osakaćeno tijelo dade još živo donijeti na oganj i peći na tavi. Dok se dizala para iz tave, ostali su se hrabrili zajedno s majkom da junački umru. Govorili su: ⁶»Gospodin Bog vidi i sigurno će nam se smilovati, kao što je Mojsije jasno objavio u svojoj protestnoj pjesmi, kad je rekao: On će se smilovati svojim slugama.« ⁷Kad se tako prvi rastao sa svojim životom, dovedoše drugoga na muke. Oguliše mu kožu zajedno s kosom s glave i upitaše ga: »Hoćeš li jesti prije nego ti izmučimo tijelo, ud po ud?« ⁸On odgovori na jeziku svojih otaca i povika: »Ne!« ⁹Zato podnese jednake muke jednu za drugom. Na rastanku s dušom povika još: »Zlikovče, ti nam sad otimaš vremeniti život. Ali kralj cijeloga svijeta uskrisit će na život vječni nas koji umiremo za njegove zakone.« ¹⁰Potom je bio mučen treći. Kad zatražiše od njega jezik, ispruži ga odmah, ponudi srčano ruke i reče muževno: ¹¹»Od neba sam primio ove udove i zbog Božjih zakona sada ih zapostavljam. Nadam se da ću ih opet dobiti od njega.« ¹²Sam kralj i njegova okolina divili su se duhovnoj veličini toga mladića koji nije ništa mario za muke. ¹³Kad je ovaj preminuo, podvrgnuli su četvrtoga istim okrutnim mukama. ¹⁴Kad je bio na izdisaju, on reče: »Utješno je izgubiti život od ljudske ruke kad se čovjek može od Boga nadati uskrsnuću. Ali tebe ne će zapasti uskrsnuće na život.« ¹⁵Odmah dovedoše petoga i stadoše ga mučiti. ¹⁶A on upre pogled u kralja i reče: »Ti imaš vlast nad ljudima te iako si raspadljiv, činiš ono što hoćeš. Ali ne misli da je Bog ostavio naš narod! ¹⁷Čekaj samo, ti ćeš iskusiti silnu njegovu moć, kad on kazni tebe i tvoje potomke!« ¹⁸Potom dovedoše šestoga. On umirući reče: »Ne umišljaj sebi! Mi podnosimo ove patnje zbog sebe, nakon što smo sagriješili pred svojim Bogom. Stoga su nas snašle strahovite nevolje. ¹⁹Ali ne misli da ćeš ti ostati nekažnjen, jer si se digao na borbu protiv Boga!« ²⁰Preko svake mjere bila je divna majka i dostojna je slavne uspomene. U jedan dan vidjela je gdje joj umire sedam sinova i hrabro je izdržala u nadi u Gospodina. ²¹Svakoga je od njih opominjala na jeziku otaca, puna plemenitoga osjećaja. Čeličila je žensku narav muževnom srčanošću i govorila im: ²²»Ne znam kako ste bili načinjeni u mojemu krilu. Nisam vam ja dala dah i život, niti sam vam svakome sastavila udove. ²³Stvoritelj cijeloga svijeta, koji oblikuje svakog čovjeka pri rođenju i koji je počelo svega, opet će vam u svom milosrđu dati dah i život, jer se sada žrtvujete iz ljubavi prema njemu.« ²⁴Antioh, koji je mislio da ga ona prezire te je slutio da su njezine riječi uvreda, izreče preostalom još najmlađemu ne samo dobre riječi, nego i obećanje pod zakletvom da će ga učiniti bogatim i sretnim ako otpadne od običaja svojih otaca; štoviše, učinit će ga svojim prijateljem i povjeriti mu državne službe. ²⁵Ali mladić nikako nije pristajao na to. Stoga pozva kralj majku i navali na nju da posavjetuje dječaka kako bi spasio život. ²⁶Dugo ju je nagovarao i ona je pristala da nagovara svoga sina. ²⁷Prignula se k njemu te na porugu okrutnom tiraninu rekla sinu: »Sine moj, smiluj se meni koja sam te pod svojim srcem nosila devet mjeseci; tri sam te godine dojila i do ove te dobi hranila i odgajala. ²⁸Molim te, dijete moje, pogledaj na nebo i na zemlju i promotri sve što je na njoj i pomisli da je to Bog stvorio iz ništa te da je i rod ljudski tako postao! ²⁹Ne boj se ovoga krvnika, pokaži se vrijednim svoje braće i podnesi smrt da te u vrijeme smilovanja opet nađem s tvojom braćom!« ³⁰Dok je ona još govorila, reče mladić: »Što oklijevate? Ja ne ću poslušati kraljevu zapovijed. Pokoravam se zakonu što ga je Mojsije dao našim ocima. ³¹A ti koji si početnik svega zla protiv Hebreja, ne ćeš izbjeći rukama Božjim. ³²Mi naime trpimo za svoje grijehe. ³³Iako se živi Bog na čas rasrdio da nas kazni i popravi, on će se izmiriti sa svojim slugama. ³⁴A ti, najbezbožniji i najopakiji od svih ljudi, ne uznosi se nesigurnom nadom i progonstvom Božjih slugu! ³⁵Nisi još izbjegao sudu svemogućega Boga koji sve vidi. ³⁶Braća naša iza kratke muke, po Božjem obećanju, ušla su u život vječni. A tebe na sudu Božjem čeka zaslužena kazna za tvoju oholost. ³⁷Kao moja braća dajem i ja tijelo i dušu za naše očinske zakone i vapim k Bogu, neka se ubrzo smiluje našemu narodu, a tebe neka patnjama i mukama prisili na spoznaju da je jedini on Bog. ³⁸Neka se tako na meni i mojoj braći zaustavi gnjev Svemogućega što je s pravom došao na naš narod!« ³⁹Izvan sebe od gnjeva, dade kralj ovoga još okrutnije mučiti nego druge, jer je bio ogorčen tim prijetnjama. ⁴⁰Ne okaljavši se, ode i ovaj mladić u smrt, sa savršenim pouzdanjem u Gospodina. ⁴¹Poslije sinova bila je napokon pogubljena i majka. ⁴²Ovdje završavamo pripovijedanje o obrednim gozbama i o strahovitim mučenjima!