¹Narod koji hodi u tami gleda veliku svjetlost. Nad onima koji stanuju u tamnoj zemlji sja svjetlost. ²Ti daruješ bogato veselje, umnožavaš radost. Ljudi se raduju pred tobom kao što se raduju žetvi, kao što se vesele kad se dijeli plijen. ³Jer lomiš teret njegova jarma, štapove njegovih leđa, palicu njegova goniča kao nekoć u dan Midjana. ⁴Jer svaka obuća ratnikâ i plašt napojen krvlju izgorjet će i bit će plijen plamena. ⁵Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade. Vlast počiva na njegovim plećima. »Čudo od savjetnika« glasi njegovo ime, »Jaki Bog«, »Otac vječni«, »Knez mira«. ⁶Njegova je punina vlasti, mir nema nikada kraja. Vladat će na Davidovu prijestolju i nad njegovim kraljevstvom. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada dovijeka. Revnost Gospodina nad vojskama to će učiniti.

Gospodnja osveta

⁷Svemogući posla riječ protiv Jakova. Ona će pasti u Izraelu. ⁸Objavit će se svemu narodu, Efrajimu i stanovnicima Samarije, koji oholo i ponosito govore: ⁹»Opeke se srušiše, ali mi sada gradimo od tesana kamena. Dudovi su bili posječeni, ali mi sadimo cedrove na njihovo mjesto.« ¹⁰Ali Gospodin dade Rasonovim protivnicima prevlast nad njima i podbode njihove neprijatelje: ¹¹Aram na istoku, Filistejce na zapadu. Na sva usta proždriješe Izraela. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. ¹²Ipak se narod ne obrati k onomu koji ga je udarao. Za Gospodina nad vojskama nisu pitali ništa. ¹³Zato Gospodin odsijeca Izraelu oboje: glavu i rep, palmovu granu i rogoz u jedan dan. ¹⁴Starješine i ugledni su glava: i proroci koji uče laž su rep. ¹⁵Vođe toga naroda su zavodnici, a koji se daju voditi od njih, osuđeni su na propast. ¹⁶Zato Svemogući nije štedio njihovih mladića i nije se smilovao njihovim sirotama i udovicama, jer su svi oni bezbožni i zli, i svaka usta govore ludost. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. ¹⁷Jer je bezbožnost gorjela kao oganj koji sažeže trnje i drač i upali guštik šume, tako da uzavre u stupove dima. ¹⁸Od gnjeva Gospodina nad vojskama bila je spaljena zemlja, i narod je bio plijen plamena. Nitko nije štedio drugoga. ¹⁹Proždirali su s desne strane i ostali ipak gladni; žderali su s lijeve strane i nisu se opet nasitili. ²⁰Svaki je jeo meso svoga bližnjega: Manaše Efrajima, Efrajim Manašea. A obojica se složiše na Judu. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka.