Job govori o nepravdi ljudskoj i pravdi Božjoj

¹Nato odvrati Job: ²Slušao sam dosta takvih riječi; svi ste vi kukavni tješioci. ³Jesu li pri kraju puste riječi? Što te tjera da mi tako odvraćaš? ⁴I ja bih mogao govoriti kao vi; kad biste samo bili na mojemu mjestu, lijepe bih vam držao govore, žaleći vas, mahao bih glavom na vas. ⁵Hranio bih vas svojim ustima, govor bih svoj začinjao utješnim kretnjama. ⁶Ali ako govorim, ne će biti manja moja bol; ako li prestanem, hoće li otići od mene? ⁷Zaista, muka me je moja posve umorila; moj rod sasvim si uništio. ⁸Mene si prihvatio; protiv mene svjedoče klevetnici; bacaju mi tužbu u oči. ⁹Njihov me gnjev trga na komade; napadaju me, škripe zubima na me; moji neprijatelji sijevaju očima na me. ¹⁰Razvaljuju na me usta, sramotno me udaraju po obrazima, skupljaju se svi zajedno protiv mene. ¹¹Bog me predao zlikovcima, bacio me u ruke bezbožnicima. ¹²Mirno sam živio; tada me uznemiri, uhvati me straga i smrska me, stavi me sebi za biljeg. ¹³Oko mene lete njegove strijele, nemilice mi probada bubrege, prolijeva na zemlju moju žuč. ¹⁴Razdire me rana do rane, trči protiv mene kao ratni junak. ¹⁵Nosim žalobnu haljinu na golom tijelu, ponos sam prignuo do praha. ¹⁶Od plača mi je pocrvenjelo lice, oko mojih trepavica leži smrtna sjena. ¹⁷A nema nepravde na mojim rukama, i molitva je moja bila uvijek čista. ¹⁸O, zemljo, ne pokrivaj moje krvi, neka ne bude nikada kraja mojoj tužbi! ¹⁹Ali je još u nebu svjedok za me; u visinama još živi moj odvjetnik. ²⁰Moje su mi boli zagovornice; moje oči u suzama gledaju u Boga. ²¹On pribavlja smrtniku pravo protiv Boga, čovjeku protiv njegova bližnjega. ²²Jer meni još ostaje samo malo godina, onda mi je na put s kojega nema povratka.