Job se dalje tuži

¹Slomljena je moja životna snaga; dani moji trnu; čeka me grob. ²Zaista. Oko mene je ruganje; njihovo brbljanje otima san mojim očima. ³Zauzmi se! Ti si jamac za me; tko bi mi inače dao ruku? ⁴Od njihova si srca sakrio mudrost, i zato im ne ćeš dati da pobijede. ⁵Imanje se hoće razdijeliti drugima, gdje ipak sahnu oči djece. ⁶Mene se predalo ruganju svega svijeta, pljuje mi se u lice. ⁷Moje oči trnu od jada, svi su moji udovi kao sjena. ⁸Pobožni su nad tim rasrđeni, čisti su nad zločincem pobunjeni. ⁹I zato tim tvrđe stoji pravednik na svom putu; još više ojača čije su ruke čiste. ¹⁰Pa stupite samo opet svi ovamo, ali među vama ne nalazim nijednoga mudrog. ¹¹Dani moji prođoše, naumi se moji raskinuše, želje mojega srca. ¹²Od noći čine dan, i svjetlost je blizu mraka. ¹³Premda se nadam, ipak će podzemni svijet biti moj stan; u tami ću prostrijeti svoju postelju. ¹⁴Truležu kažem: »Moj si otac!« a trulosti: »Moja mati, moja sestro!« ¹⁵Ali gdje je zaista još nada za me? Gdje moja sreća; tko je može još vidjeti? ¹⁶Silaze k vratima podzemnoga svijeta, gdje je počinak u prahu.