Nastavak Jobova govora: Rudnik, mudrost

¹Jest, zna se točno gdje se nalazi srebro, i mjesto gdje se ispija zlato. ²Iz zemlje se vadi željezo, i ruda se topi za mjed. ³Tami se čini kraj, istražuje čovjek do posljednjega kutića kamenja noćnu tamu; ⁴Kopa rov daleko od živih, visi bez potpore za nogu i lebdi onamo dolje, daleko od ljudi. ⁵Zemlja iz koje niče žito, duboko se raskopa kao ognjem. ⁶Safir počiva u njezinu kamenju i ondje se nađe zlatni orah. ⁷Ni orao ne zna ulaza tamo, niti ga pronađe jastrebovo oko. ⁸Gorske zvijeri tamo ne uđu, niti lav tamo stupi. ⁹Ali čovjek stavlja ruku na to kamenje, korijenje bregova podruje. ¹⁰U stijene zabuši rovove, i svašta mu dragocjeno vidi oko. ¹¹Nanjuši izvore rijeka. Što je skriveno, iznosi na svjetlo. ¹²Ali mudrost, gdje se ona nalazi? Razboritost, gdje je njoj kuća? ¹³Čovjek ne zna puta k njoj, ona ne boravi u zemlji živih. ¹⁴Dubina govori: nije ona u meni; more govori: kod mene ona ne boravi. ¹⁵Dragocjeno zlato ne može se dati za nju, niti joj se srebrom može izmjeriti kupovna cijena. ¹⁶Ne mjeri se ofirskim zlatom, ni dragocjenim oniksom i safirom. ¹⁷Ne može se s njom izjednačiti ni zlato ni staklo, niti se može zamijeniti za nakit. ¹⁸Koralji, kristali, neka se o njima šuti; vrijednost je mudrosti viša od bisera. ¹⁹Ne dobije se za topaze iz Kuša, niti se mjeri suhim zlatom. ²⁰Mudrost, dakle, odakle dolazi? Gdje je mjesto razboritosti? ²¹Sakrivena je pogledu svih bića, i pticama je nebeskim zaklonjena. ²²Podzemni svijet govori i carstvo mrtvih: čusmo kako se o njoj govori. ²³Samo je Bog onaj koji zna put k njoj; on jedini zna gdje se ona nalazi, ²⁴jer do granice svijeta dopire njegov pogled; što je god pod nebom, on vidi. ²⁵Kada je vjetru odredio težinu i mjerom ograničio vodu, ²⁶kad je daždu postavio vrijeme i put gromovnoj munji: ²⁷tada ju je vidio i oglasio, uredio je i pretražio. ²⁸Čovjeku je rekao: Boga se bojati je mudrost, i zla se kloniti razboritost.