Nastavak Jobova govora: Sretna prošlost

¹Nato nastavi Job svoj govor ovako: ²Ah, da bi ipak bilo sa mnom kako je to bilo još prije nekoliko mjeseci, u danima kad me Bog štitio! ³Kad mi je nad glavom sjala njegova svjetiljka, i njegovo me svjetlo vodilo kroz tminu! ⁴Kako sam bio u vremenu svoje mlade snage, kad je Bog još zaštićivao moj šator, ⁵kad je Svemogući još bio sa mnom, a moja se djeca skupljala oko mene! ⁶Kad sam prao noge u kajmaku, i stijena mi izlijevala potoke ulja! ⁷Izlazio sam na vrata pred grad, da zauzmem svoju stolicu na trgu gradskih vrata; ⁸tada bi se sakrivali dječaci kad bi me vidjeli; starci bi se dizali i ostajali bi stojeći; ⁹knezovi bi prestajali govoriti, stavljali bi ruku na usta; ¹⁰plemići bi ustezali svoj glas, jezik bi im prionuo za nepce. ¹¹Blaženim me nazivalo uho što bi me slušalo, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. ¹²Spašavao sam siromaha koji je vikao, i sirotu bez zaštitnika. ¹³Na mene je dolazio blagoslov izgubljenikâ, srce sam udovice obradovao. ¹⁴Pravednost mi je bila haljina što me obavijala, pravoljublje mi je bilo plašt i povez oko glave. ¹⁵Oko sam bio slijepcu i noga hromu. ¹⁶Otac sam bio siromasima i branio sam stvar nepoznatoga. ¹⁷Razbijao sam zube lopovu, trgao grabež iz njegovih zuba. ¹⁸Tako sam mislio umrijeti u svojemu gnijezdu i svoje dane umnožiti poput pijeska; ¹⁹moj korijen pružao se kraj vode, i rosa je noćna padala na moje grane; ²⁰sreća se moja uvijek obnavljala u meni; u ruci mi se pomlađivao lûk. ²¹Slušali su me puni iščekivanja i tiho prisluškivali moj savjet. ²²Kad sam ja govorio, nitko više ne bi uzimao riječi, tako bi ih natopila moja besjeda. ²³Čekali su me kao dažd, čeznuli su za mnom kao za kišom u proljeće. ²⁴Nasmijao bih im se kad su bili plašljivi, nisu mogli pomutiti mojega vedroga lica. ²⁵Određivao sam im put; sjedio bih u pročelju i bio kao kralj u vojsci, kao onaj koji tješi žalosne.