Mojsijeva pjesma

¹»Slušajte, nebesa: sad ću govoriti! Zemlja neka čuje riječ mojih usta! ²Kao dažd se spusti moj nauk! Kao rosa neka pada moja riječ! Kao sitna kiša na mladu travu, kao krupan dažd na odraslu travu. ³Glasno ću javljati slavu Gospodnju: čast dajte Bogu našemu! ⁴On je Stijena! Savršena su djela njegova. Svi su njegovi putovi pravica. Bog je vjeran, bez krivnje, pravedan i istinit. ⁵Ali grdno sagriješiše protiv njega nevaljali njegovi sinovi: rod zao i opak. ⁶Tako li vraćaš Gospodinu, narode ludi i bezumni? Nije li on tvoj otac, tvoj stvoritelj, koji te načini i utvrdi? ⁷Spomeni se negdašnjih dana! Pomisli na godine od koljena do koljena! Pitaj svojega oca: on će te naučiti; svoje starce: oni će ti pripovjediti! ⁸Kada je Višnji dijelio narodima posjede, kada je dijelio čovječje sinove, tada je postavio međe narodima po broju Izraelovih sinova. ⁹Jer je Gospodnji dio njegov narod, Jakov je njemu odmjerena baština. ¹⁰Nađe ga u zemlji pustari, u pustinji gdje urliče samoća. Ogradio ga je, štitio, čuvao ga je kao zjenicu svojega oka. ¹¹Kao što se orao, koji stražari nad svojim gnijezdom, uzdiže iznad svojih ptića, rasprostire krila, uzima ih i nosi svojim jakim krilima, ¹²tako ga je vodio Gospodin jedini, i nije bilo tuđega boga s njim. ¹³Vodio ga je na visine zemlje, i jeo je poljske plodove. Davao mu je da siše med iz kamena, ulje iz tvrda kamena. ¹⁴Maslo od krava, mlijeko od ovaca, pretilinu od janjaca i ovnova, od bašanskih volova i jaraca, i srce od najslađe pšenice, i pio si krv grožđa, pjenušavo vino. ¹⁵Ali se Ješurun ugoji pa se stade ritati; utovio se, udebljao i zasalio; pa odbaci Boga koji ga je stvorio i prezre Stijenu svojega spasenja. ¹⁶I razdražiše ga tuđim bogovima, razgnjeviše ga gadovima. ¹⁷Đavolima, koji nisu bogovi, prinosili su žrtve, bogovima koje nisu poznavali, posve novima, koji istom nastadoše, koje nisu častili vaši oci. ¹⁸A na Stijenu, koja ti dade život, nisi više mislio, zaboravio si Boga koji te stavi u svijet. ¹⁹Kad to vidje Gospodin, odbaci ih, pun gnjeva zbog takvih sinova i kćeri. ²⁰Ovo je riječ njegova: Sakrit ću im svoje lice i vidjet ću kakav će im biti kraj; oni su rod posve pokvaren, sinovi u kojih nema vjere. ²¹Razdražiše me svojim praznim idolima, razgnjeviše me svojim vjetrovitim idolima. I ja ću njih razdražiti narodom nepoštenim, razljutit ću ih ludim narodom. ²²Jer se rasplamtio oganj mojega gnjeva, bukti do u dubinu bezdana, ždere zemlju i njezin plod, popali temelje brdima. ²³Zgrnut ću na njih zla, svoje ću strijele pobacati na njih. ²⁴Glad će ih satirati, groznica i ljuta kuga proždirati, i poslat ću na njih zube zvjeradi i otrov zmija što plaze u prahu. ²⁵Tada će ih ubijati izvana mač, a po kućama strah, i momka i djevojku, nejako dijete i sijeda čovjeka. ²⁶Rekao bih: Posve ću ih razbiti, spomen ću im uništiti među ljudima, ²⁷da se ne bih bojao poruge neprijatelja, da se ne bi njihovi tlačitelji ponijeli i rekli: Ruka je naša nadvladala, nije Gospodin učinio sve to. ²⁸Jer su narod bez razboritosti, nema u njih razuma. ²⁹Kad bi bili mudri, razumjeli bi ovo i mislili bi na svoj svršetak. ³⁰Kako bi jedan mogao goniti tisuću, a dvojica natjerati u bijeg deset tisuća, da ih nije prodala njihova Stijena i da ih nije predao Gospodin? ³¹Jer njihova stijena nije kao naša Stijena; naši neprijatelji tomu su svjedoci. ³²Jer je njihov čokot od sodomskoga čokota, od gomorskih poljana. Grožđe je njihovo grožđe puno otrova, grozdovi su njihovi gorki kao žuč, ³³vino je njihovo zmajeva slina, grozan aspidin otrov. ³⁴Nije li to kod mene pohranjeno, zapečaćeno u mojoj riznici? ³⁵Moja je osveta i plaća u vrijeme kad im posrne noga; jer je blizu dan njihove propasti, ide brzo što će im se dogoditi. ³⁶Tada će Gospodin pribaviti pravicu svojemu narodu i pokazat će smilovanje svojim slugama. Jer vidi da je snaga usahnula, da više nema slobodnjaka i robova. ³⁷I pitat će: Gdje su im sad njihovi bogovi? Gdje njihova Stijena, kojoj su se utjecali? ³⁸Oni koji jedoše salo njihovih žrtava, oni koji piše vino njihovih nalijeva, neka sad ustanu, neka vam pomognu, neka vam budu zaklon! ³⁹Ipak, vidite da sam ja, i samo ja, i da nema boga osim mene! Ja sam koji ubija i opet oživljava; ja sam koji rane zadaje i opet iscjeljuje. Ništa se ne ote mojoj ruci. ⁴⁰Zaista podižem k nebu svoju ruku i kunem se svojim vječnim životom: ⁴¹Kad naoštrim svoj sjajni mač i u svoju ruku uzmem suđenje, izvršit ću osvetu na svojim tlačiteljima, vratit ću onima koji me mrze. ⁴²Napojit ću krvlju svoje strijele, moj će mač žderati meso, krv ubijenih i zarobljenih, dugokosu glavu neprijatelja. ⁴³Slavite, o puci, njegov narod! Jer osvećuje krv svojih slugu, osvećuje se svojim tlačiteljima, čini pokoru za zemlju narodu svom!« ⁴⁴Mojsije dakle ode i glasno izgovori narodu sve riječi ove pjesme, on i Jošua, Nunov sin. ⁴⁵Kad je Mojsije bio do kraja izgovorio sve te riječi svemu Izraelu, ⁴⁶reče im: »Uzmite k srcu sve riječi što vam ih danas svečano nalažem! Stavite ih na srca svojoj djeci, da izvršavaju točno sve zapovijedi ovoga zakona! ⁴⁷Jer to nisu za vas prazne riječi. To je vaš život! Izvršavanjem tih zapovijedi dugo ćete prebivati u zemlji u koju idete preko Jordana, da biste je zaposjeli.« ⁴⁸Istog dana reče Gospodin Mojsiju: ⁴⁹»Uziđi na gorje Abarim, na goru Nebo, koja je u moapskoj zemlji prema Jerihonu! Pogledaj kanaansku zemlju koju dajem sinovima Izraelovim u posjed! ⁵⁰Onda umri na gori na koju uziđeš, i priberi se svojim zemljacima, kao što je umro tvoj brat Aron na gori Horu i pribrojio se svojim zemljacima, ⁵¹jer krivo učiniste protiv mene među sinovima Izraelovim kod vode Meribe u Kadešu, u pustinji Sinu, i jer me među sinovima Izraelovim ne htjedoste pokazati kao svetoga. ⁵²Zato ćeš vidjeti tu zemlju samo pred sobom. Ne ćeš ući u zemlju koju dajem sinovima Izraelovim.«