Josip ponovno kuša braću

¹Nato zapovjedi upravitelju svoje kuće: »Napuni vreće tim ljudima žitom, koliko mogu ponijeti, i svakome stavi odozgo njegove novce! ²I moju srebrnu čašu stavi najmlađem u vreću odozgo, zajedno s novcima za njegovo žito!« I on učini kako mu je Josip bio zapovjedio. ³Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s njihovim magarcima. ⁴Jedva su bili ostavili grad i nisu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju kuće: »Ustani, pohiti za ljudima i kad ih stigneš, reci im: Zašto vratiste zlo za dobro? ⁵Zašto mi ukradoste srebrnu čašu? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar i iz koje on proriče? Zlo učiniste što to učiniste.« ⁶Kad ih stiže, reče im tako. ⁷Oni mu odgovoriše: »Kako može gospodar tako što reći? Bože sačuvaj da tvoje sluge učine takvo što!« ⁸Mi ti donesosmo natrag iz kanaanske zemlje novce što ih nađosmo odozgo u vrećama. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće tvojega gospodara srebro ili zlato? ⁹U koga se između tvojih slugu nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti tvoji robovi. ¹⁰On odvrati: »Makar bi moralo biti tako kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe moj rob. Vi drugi, bit ćete slobodni.« ¹¹Brže skine svaki svoju vreću na tlo i svaki otvori svoju vreću. ¹²A on stade tražiti; poče od najstarijega i dođe do najmlađega. Nađe se čaša u Benjaminovoj vreći. ¹³Tada razderaše svoje haljine. Nakon što je svaki opet natovario svojega magarca, vratiše se natrag u grad. ¹⁴I kad Juda i njegova braća dođoše u Josipovu kuću, a on je još bio tamo, baciše se pred njim na zemlju. ¹⁵Josip se otrese na njih: »Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može proricati?« ¹⁶Juda odvrati: »Što da kažemo svojemu gospodaru? Što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog kazni grijeh tvojih slugu. Eto, mi smo sad svi robovi svom gospodaru, mi i ovaj u koga se našla čaša.« ¹⁷On odvrati: »Bože sačuvaj da ja tako učinim! U koga se našla čaša neka mi on samo bude rob! A vi s mirom idite svome ocu!« ¹⁸Onda pristupi Juda k njemu i reče: »Molim, gospodaru, tvoj sluga htio bi da smije progovoriti riječ svojemu gospodaru! Ne ljuti se na svoga slugu! Ti si, eto, jednak faraonu. ¹⁹Moj gospodar zapita svoje sluge: Imate li još oca ili brata? ²⁰Odgovorismo svom gospodaru: Imamo još stara oca i malena brata koji mu se rodi u starosti; pravi njegov brat je umro, i tako on ostade još sam od majke i zato je ljubimac svog oca. ²¹Ti zapovjedi nama, svojim slugama: Dovedite ga k meni! Htio bih ga vidjeti svojim očima. ²²Odgovorismo svom gospodaru: Ne može dječak ostaviti oca; kad bi ostavio oca, taj bi tad umro. ²³A ti reče svojim slugama: Ako ne dođe s vama vaš najmlađi brat, onda ne smijete više na moje oči! ²⁴I kad se mi tad vratismo k tvojemu sluzi, mojemu ocu, priopćismo mu riječi mog gospodara. ²⁵Jednoga dana zapovjedi nam opet naš otac: Idite još jednom onamo da nam kupite nešto žita! ²⁶A mi odvratismo: Ne možemo tamo ići. Samo ako naš najmlađi brat pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama naš najmlađi brat. ²⁷Tada nam odvrati tvoj sluga, moj otac: Znate sami da mi je moja žena rodila samo dva sina. ²⁸Jedan ode od mene. Mislim da je bio rastrgan. Do danas ga više ne vidjeh. ²⁹Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, otpraviste onda moje sijede vlasi od tuge pod zemlju. ³⁰Pa kad bih ja sada došao natrag k tvom sluzi, svom ocu, a dječaka za kojega je vezano čitavo njegovo srce ne bi bilo s nama, ³¹on bi umro kad bi vidio da nema dječaka; i tvoje sluge doista bi otpravile sijede vlasi tvog sluge, našega oca, od tuge pod zemlju. ³²Jer tvoj sluga je pred svojim ocem jamčio za dječaka kad je obećao: Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda svojemu ocu kriv dok sam živ. ³³Zato neka tvoj sluga, molim, ostane umjesto dječaka da bude rob mojemu gospodaru, a dječak neka ide sa svojom braćom! ³⁴Jer kako bih se ja mogao vratiti k svojemu ocu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao mojega oca.«