Tobijine kušnje

¹U vrijeme kralja Asarhadona vratio sam se u svoju kuću te su mi bili vraćeni moja žena Ana i moj sin Tobija. Potom mi je na naš blagdan Pedesetnice, koji je svetkovina Tjedana, bio spremljen svečan objed te sam sjeo da blagujem. ²Kad sam opazio da su na stol iznesena obilna jela, rekao sam svojemu sinu Tobiji: »Sinko, idi i dovedi od naših siromašnih sunarodnjaka prognanih u Ninivu one koji se svim svojim srcem spominju Gospodina, da blaguju zajedno s nama! Čekat ću, sinko, dok ne dođeš.« ³Jedva je Tobija bio otišao potražiti nekoga od naše siromašne braće, vrati se i reče: »Oče!« Ja odgovorih: »Da, sine?« On nastavi: »Oče, jedan od naših sunarodnjaka ubijen je i bačen na trg; ovog časa su ga udavili.« ⁴Odmah skočih sa svoje stolice ostavivši objed netaknut. Sklonio sam mrtvaca s trga i sakrio ga u jednoj od dvorišnih zgrada do zalaska sunca kako bih ga mogao ukopati. ⁵Zatim sam se vratio, oprao se te u žalosti blagovao svoje jelo, ⁶sjetivši se riječi proroka Amosa koje izreče protiv Betela: »Vaše će se svetkovine pretvoriti u jadikovanje i svi putovi u žalovanje!« ⁷I zaplakao sam. Kad je sunce zašlo, otišao sam, iskopao grob i pokopao mrtvaca. ⁸Moji susjedi rugali su mi se govoreći: »Zar se još ne boji? Upravo zbog toga je trebao već jedanput biti pogubljen, i jedva je umaknuo, a sada opet pokapa mrtvace!« ⁹Te večeri okupao sam se te izašao u dvorište. Legao sam na spavanje uz dvorišni zid ostavivši lice nepokriveno zbog vrućine. ¹⁰Nisam znao da u zidu iznad mene ima lastavica. Njihova nečist, još topla, pala mi je na oči te prouzročila bijele opne. Obilazio sam liječnike da me izliječe, ali što su me više mazali, moje su oči zbog bijelih opna postajale sve mračnije, dok nisam potpuno oslijepio. Za četiri godine nisam ništa vidio. Oplakivala su me sva subraća, a Ahikar me je uzdržavao dvije godine, dok nije otišao u Elimaidu. ¹¹U to vrijeme moja žena Ana zarađivala je obavljajući ženske poslove. ¹²Onima koji su nešto naručivali isporučivala je gotovu robu, a oni su joj plaćali. Jednoga dana, sedmoga u mjesecu distrosu, odrezala je platno koje je bila otkala te odnijela gospodarima. Oni su joj platili ne samo punu cijenu nego su joj od svoga stada koza dali i jedno jare da ga povede kući. ¹³Kad se jare približilo mojoj kući, zameketalo je. Stoga sam dozvao Anu i zapitao: »Odakle je došlo to jare? Da nije ukradeno? Vrati ga vlasnicima, jer ne smijemo jesti ništa ukradeno.« ¹⁴Odgovorila mi je: »Dano mi je kao nagrada iznad cijene koju sam tražila«. Ja joj nisam vjerovao i tražio sam da jare vrati vlasnicima. Čak sam se na nju razljutio. Ona mi je uzvratila: »Gdje su tvoje milostinje? Gdje su tvoja dobra djela? Vidiš što ti se događa!«